Pišem ovaj tekst s odmakom od tjedan dana, neki su nestrpljivi da čuju što se događalo u Cetinskoj krajini, jer smo informacije s terena puštali na kapaljku ljubomorno čuvajući za sebe. Toliko nam je dobro bilo. Sad, s male vremenske distance i nakon prespavanih utisaka, mogu mirno analizirati događanja na prvom natjecanju u preletima u organizaciji Feniksa.

Za mene je ovo bilo novo iskustvo, mada imam dugogodišnji organizacijski staž, prvenstveno zbog toga što sam tu ideju o FAI 2 natjecanju na Gredi gurnuo pod nos Klubu krajem 2009,. dovevši ga pred gotov čin. Imao sam posložene sve kockice, koje sam slagao skoro godinu dana, a onda Klub nije imao argumente da me odbije. Paragliding klubu Feniks bilo je to novo iskustvo jer se do sad, u svojem  desetogodišnjem postojanju, nije susretao sa sličnom organizacijom. Ideja koja me je vodila realizaciji ovoga bila je da klub kao Feniks ima potencijala, pogotovo u trenutku kad su se neki klubovi zasitili takvih organizacija i kad smo došli u situaciju da se takva natjecanja održavaju samo u Istri. Hrvatska ima terena, ali manjka logistike.

Kombi tovarimo još od srijede. Iz Badela smo dobili 4 palete soka, Pepsi i ice tea brusnica. Tona i pol. Naravno to se ne može odvesti od jednom, pa kombiniramo. Nekako ćemo razdijeliti. Edo čeka na Pepsi 2h u Badelu. Izbacujemo 800 l u uredu i ubacujemo 300 l brusnice. Trpamo ostali MTS. Kupimo Vanju i Višena, pa naše stvari i pravac Jaska – po razglas. Eto nas u Karlovcu niti 5h od polaska. S obzirom na vremensku prognozu, koja nas je plašila nekoliko prethodnih dana, u petak okupilo nas se popriličan broj u Pletikosićima, zaseoku u Hrvacama gdje Jerko obnavalja jedno staro gospodarstvo. To mjesto smo izabrali za bazni logor natjecanja. Još u petak ujutro nazvala me Sonja i rekla da članovi PJK-a Zagreb dolaze bez obzira na prognozu dati podršku natjecanju. 5 natjecatelja i 5 rekreativaca kao predletači zbilja impresivno i zahvaljujem joj na tome zalaganju.

Direktor natjecanja Jože mi se javio dan ranije i najavio da dolazi sa Zecom i Škegrom te da će privesti i Erza, pa ćemo tako imati i predstavnika Slovenije. Na listi je prijavljeno 37 pilota, ali nekako nisam uvjerena da će nas se toliko okupiti. Bio bih sretan da nas bude bar 20, pa da imamo nekakav ozbiljan minimum natjecatelja za respektabilnih 5 natjecateljskih kategorija koje sam predvidio, a Klub izfinancirao medalje, pehare i diplome. Čak su odustala i dvojica naših članova kojima je kotizacija besplatna, a imali su i osiguran prijevoz. Zbilja, kad krene bježanija iz vlastitih redova pred bitku ne piše se dobro. Nisam dao da mi takve crne misli gade mozak. I kao što bi moj drug i suborac Edo običavao reći – što imao s tim klimamo. Hrga i Biondić su se najavili također davno ranije, Hrga je morao, ipak je on tehnički delegat ispred Hrvatskog zrakoplovnog saveza. Nazvao me je i Morelli da dolaze on i Kova, makar na 2 dana. Uz Feniksove jake snage te domaćine zbilja nas se okupilo mnoštvo u Odžak baru ili kako ga je Box prozvao Garavi odžak.

Braco je iskukao laptop i dio kablova, ja sam izvukao bunt žica raznih profila, debljina i konektora te je zabava mogla započeti. Bipkanje je potrajalo neko vrijeme dok su digitalne točke jezdile s kompjutera u internu memoriju naših instrumenata. Za to vrijeme, na drugom kraju competition stola Edo i Box su dodjeljivali pripadajuće veličine majica tipa „Pustinjska lisica“ svakom prijavljenom pilotu. Ogledavam se na vrata da vidim hoće li još netko ući, možda Madžari, pa platili su 2 kotizacije. Jože je donijeo nešto sponzorskog matarijala upaljače, penkale i pivo Buzetske pivovare. Domaćica Vesela vani veselo peče ćevape i namače ljepinje u iste. Malo još luka, kapule po domaći, stino narezanog i eto ti ukusnog obroka. Nakon 45 minuta gužve u šesnestercu competiton office-a, u kutu Garavog odžaka, polako je graja i bipkanje počelo janjavati, a Braco i ja smo mogli otpiti koji gutljaj pive. Edo i Box su isto završili svoj posao.

Izvana je dopirao zvuk gitare i zborno pjevanje poznatih hitova. To je bio outdoor music floor pod ravnanjem maestra Ivana More.Zbor je bio pretežno sastavljen od zagrebaša, feniksovaca te pokojeg Slavonca. U dovlačenju logistite i MTS-a Jerko je ponio i harmoniku. Tako se oformio i indoor music floor u Garavom odžaku pod vodstvom gazde. Ovaj floor je okupio domaću publiku i pokojeg simpatizera domoljubnih pjesama kad bi ušao po novu bocu Kaltenberga ili bevande ter gemišta. Oko ponoći izmilio sam i ja iz Odžak bara na svjež, kasno proljetni zrak, ostavljajući ženu s Veselom i mojim Višenom koji je spavao na barskom stolu. Uhvatio sam tercu na outdoor flooru negdje kod Indexa i Balašaevića (priča je kretala u fade out, bar mi se tako tad učinilo). Odveli smo sina na spavanje, a i nas same. Sutra je prvi dan utrke i ne mogu si dozvoliti umor, a dan je bio naporan i predugačak.

Jutro je osvanulo sunčano, optimizam je najvišem nivou. Barem kod mene. Čujem u sobi do moje Boxa kako hrče. Aha, nije stalo na onim zadnjim pjesmama od Balaša. Obavim jutarnju higijenu, odjenom organizacijsku uniformu, nabacim zarazni osmjer i otisnem se prema jutarnjem briefingu. Briefing je u 9:00h u restoranu Janković, velebnom zdanju žute boje i ogromnog parkinga uz glavnu cestu, 100m ispod Jerkove kuće.

Na terasi restorana dovoljno je prostora za sve natjecatelje da, uz kavu, saslušaju briefing. Trkom mi je trebalo točno 7 minuta od mojeg smještaja do Jerka. Usput sam ga nazvao i probudio ga. Javio mi se dubok i promukao glas, kao iz bunara. Kaže da su lomili do iza 4h, a sad je 7h. Dobro, bolje i 2,5h sna nego 2h. Jerkova mama kuha kavu, a mi pokrećemo računalo da izvidimo današnju prognozu i isprintamo meteo izvještaje. Nakon obavljenog posla selimo se u vrt kuće pod drvo popiti kavu. Usput lupamo na vrata direktora natjecanja koji još hrče i hvata pol sata više sna od Jerka. Nema milosti. Evo i madžarskog para Kinge i Jozsefa, juhu! Nisu me razočarali. Braco se javio na dispoziciji je i stiže u Jankovića, a i Edo je pokupio svu potrebnu logistiku u baznom logoru te dolazi.

Braco je odmah organizirao natjecateljski stol s pripadajućim kablovima u unutrašnjosti restorana jer očekujemo još ponekog natjecatelja. Došao je i treći Madžar Zoltan. Punimo Madžarima točke, pa Ivani i Ivani, Vedranu itd. Na kraju zove Mario Trgovec kojem je auto ostao u kvaru u Dugopolju, ali HAK to sređuje pa će uskoro stići i on. Sakupilo nas se 22 natjecatelja od čega 4 djevojke. Zadovoljan sam, jako. Stigli su i GSS-ovci iz Splita, 3 kršna momka i doktor. Zbilja impresivno. Briefing započinjem s pola sata zakašnjenja zbog uploadanja točaka, ali nitko ne zamjera. Svima je lijepo na jutarnoj kavici i ugodnom suncu. Svi željno isčekuju početak. Edo organizira prijevoz, a Klepton drži jedan kombi pod kontrolom. Nakon briefinga krećemo na start u 10h. Greda je odredište. Logističarski kombi čeka Maria da mu nabacimo točke, stiže Mario, upisujemo ga urgentno, Braco gura kroz kabel kordinate i jurimo u mesnicu Lovrić po sendviče.

Dolazimo na start i tamo zatičemo 3 Bosanca iz Visokog. Javili su se za predletače. Uz natjecatelje, logistiku koja broji 10 osoba te 20-ak rekreativaca dobili smo lijepu brojku okupljenih. Moro i Kova bistre glavu od pijaneke jednim jutarnjim letom. Erzo je poletio i nabrao se visoko. Edo viče na megafon: „Ajmo sendviča, brusnice!“. Jože, Braco i ja dogovaramo disciplinu. Bit će malo lijevo desno oko Grede, pa prema Trilju i kraju Sinjskog polja. Ispisujem task board, a znatiželjnici se okupljaju i dobacuju. Vlada vesela atmosfera. Erzo leti daleko preko polja prema Hrvacama. Šalju prijevoz po njega i po Slavonce. Oni su nam predletači, a Erzo važan predstavnik Slovenije.

Naši marni feniksovci Luka i Boro pomažu natjecateljima širiti krila. Polijeće O7 team: Bruno, Braco i Vedran. Polijeću Mantra i Ultima, pa ja na Boom 6 (Ivica mi ga je nesebično posudio jer je ozlijedio nogu u radovima). Po polijetanju se osjeća zapad i tjera nas u marker. Prvi ga je okrenuo Hrga, ali niti drugi ne zaostaju puno. S Biondićem se mimoilazim na samom rubu startnog cilindra i onda nikako ući u njega. Gledam grafički prikaz i vozim se rubom, ako malo više uđem u njega idem nad padinu koja je vrlo položena, pa me brine kako ću izaći. Nakon okretanja cilindra stružemo po grbenu Grede i sporo letimo prema prvoj kontrlnoj točki koja je vrh Jelinjak cca 1200m visine. Puštam timere i ostavljam Bracu iza sebe. Susrećemo ostale pilote koji lete prema markeru: prvo Skywalk grupacija: Box, Šteta i Zlatko, pa Neno i Zec. Neki su još na startu i pojačani zapad im otežava polijetanje. Polako se i nebo zatvara. U stvari cijeli dan pulsira naoblaka. Pod startom teško se ostaje u zraku. Nas 5-6 mučimo se održati visinu i kružimo, vrtimo osmice. Gledam gore visoko (bar se iz ove pozicijie tako činilo) Hrga grabi prema 1. kt, ostao je u cilindru i navrtio dobru zalihu visine. To ga je koštalo vremena i zanošenja, ali pokazat će se kao dobra taktika.

Polako pilot po pilot odustaje i slijeće na službeno sletište: Braco, Box, Zlatko, Bruno, Jerko, Ivana K., Sonja, Rodrigez... Morao sam i sam odustati jer se više nisam mogao održati u balonima na 100m. Usprkos toga svi smo veseli i radujemo se što smo uopće održali utrku. Slijeće i Ivana B. koja nije uspjela odstartati u vrijem kad je bio otvoren startni prozor. Otvaramo pive, toči se bevanda. Šule, Jure i Klepton peku srdelice koje je Šule jutros svježe donijeo iz Kaštela. Milina! Sad se možemo posvetiti navijanju za one koji su ostali u zraku. Hrga napada vrh Jelinjak prvi, leti u vjetar i gubi visinu pa se mora popravljati i to radi tako da izlazi van grebena i vrti na jednom hrbatu koji je okrenut u vjetar. Erzo, Neno i Šteta polako beru visnu i napadaju isti vrh, netko 2, a netko 3 puta. Vedran i Zec su već bili nad sletištem 100-njak metara, mahali smo im s pivama, a onda su uspjeli zakačiti. Sad Jelinjak napadaju i njih dvojica.

Hrga je uspio okrenuti vrh i kreće prema jugu, slijedeća točka je klesar u Biteliću, nekih 5 km od nas, a poslije ponovno start Greda. Imamo nad cijelom situacijom potpuni pregled. Kao drugi izlazi Erzo prema klesaru. Potom Vedran, pa Zec i Šteta. Jozsef, Kinga i Biondić su sletili u polje. Šaljemo kombi po njih. Hrga nas prelijeće visoko, okreće 3. kt Greda start i juri prema Trilju, niz vjetar preko Sinjskog polja. Erzo dolazi vrlo nisko nad 2. kt, ali diže u stupu koji ga nosi natrag prema 3. kt. Vedran, Zec i Šteta nakon lavovske borbe slijeću oko 3. kt u krugo od 200m. Ante se javio da je sletio ispod vodospreme. Neno je također na tlu i nema novu ozlijedu noge. Šaljemo prijevoz i po njih.

Atmosfera je vrlo opuštena, Jože i Škegro galame, jedu se ribice, pije vino, slažu krila. Edo javlja iz cilja, Hrga je sletio kod Trilja, ostalo mu je nekoliko kilometara do cilja, jer je dolje zapuhao jugo s mora i onemogućio mu napredovanje. Erzo također, odletio je 1100m manje nego Hrga. Bez obzira, oni su heroji dana, jer su uvjeti bili vrlo zahtjevni i trebalo se održati u zraku. Oko 17h krećemo prema restoranu Janković. U ugodnom društvu, na terasi očekuju se rezultati dok Braco srče trackove u laptop. Ja pomalo grizem nokte, hoće li utrka biti validna. Je, validna je! Imamo 20 % pilota s nominal distance i 20% pilota s minimum distance (to bar nije bio problem). Društvo se polako razilazi i sprema za noćni provod. Meni je srce na mjestu, jer sav trud nije bio uzalud.

Nedjelja – 2. natjecateljski dan

Nakon noćne kiše svanulo je prekrasno jutro. Nebo plavo, bez oblaka. Jutros se ekipa sporo okuplja na briefingu. Izgleda da je noć bila duga i naporna. Neki su feštali u Garavom odžaku, a dio je bio na noćnom provodu u Sinju. Biondi i Hrga su bili iznenađeni količinom mladih i zgodnih djevojaka u Sinju. Zbilja je to prvi puta šok, ne možeš vjerovati da se to događa. Trljaš oči da se uvjeriš da ti se ne pričinja. Njih stotine i stotine defiliraju samim središtem Sinja, sjede po terasama kafića s jedne i druge strane glavne ulice i trga, a onda, kad otkuca ponoć, rijeka mladih ljudi slijeva se u disco. Ne kažem da nema zgodnih mladića, ali to me ne zanima, pa ne obraćam pažnju.

I tako nakon jutarnjeg čavrljanja odradih i drugi brifing. Prognoza je jugo, pa idemo na Gredu. Ukrcavanje u kombije, brojim ljude. Fali dosta. Erzo još spava. PJK Zagreb je desetkovan. Doći će izravno na start, kaže njihov predstavnik. Naš logističarski kombi išao je posljednji prema Gredi. I dok smo putovali kumulusi su cavli na predivnom plavom nebu. Još na sletištu pod Gredom sve se činilo idealnim. Dok smo se uspeli od sletišta do starta, a za to ne treba više od 15 minuta, nebo su prekrile tamne baze veeelikih kumulusa. U kombiju se Braco i ja dogovaramo da zbog najavljenog juga složimo drugu utrku uglavnom niz vjetar, do izvora Cetine i malo natrag s ciljem u Ježeviću, s tek jednom točkom u vjetar za startni pilon. Jože se složio s jednom opaskom za prvu točku i ja sam počeo ispisivati task board s naslovom TASK 2. Kako vrijeme odmiče, sve se više crni i odgađamo planirani start u 12h. Izbacujemo i tu prvu točku. Idemo samo do izvora Cetine i cilja u Ježeviću. Međutim, oblaci sve više prijete. Čak se i Erzo pomaknuo i počeo davati znakove života, iz svog ležišta pod task board-om pokriven smeđom dekicom na kvadrate.

Pomičemo i odgađamo briefinge te promatramo. Polijeće naš kalnički tić, Todd i odličan je wind dummy. Jedri na jugu oko starta. Čini se mirno. Ali ide sve više kiše, a onda je i zagrmilo. Todd je maestralno sletio na donji start i počeli smo evakuaciju u kombije. Kad je kiša započela mi smo već odmicali prema planinarskom domu Sv. Jakova na Vrdovu. Uskoro je došao i ključ te smo se udobno smjestili i uživali u planinskoj idili dok su se vani izmjenjivali pljuskovi i sunce. Ma dobro, možda nismo baš uživali, bar ne dok su nam misli bile vezane za letenje. Međutim, atmosfera se opustila, naročito za šankom.

Zamolio sam natjecatelje da se još malo suzdrže od opijanja (to ne vrijedi za sve, znamo da Hrga ne pije dok leti) dok ne otkažemo današnju utrku. Nakon partije briškule i trešta s Istranima, Jože, Edo i ja smo se uputili do starta provjeriti situaciju. Tako smo zaključili današnji dan razlazom u 15h.

To popodne pale su nevjerojatne količine kiše u Sinju i okolici. U Sinju nismo mogli izaći iz Kauflanda (jedino je on radio u nedjelju) od pljuskova i manje tuče. Popodne su se nastavile roštiljade i cuganja u raznim taborima. Progonoza nije obećava letenje niti u ponedjeljak niti u utorak.

Ponedjeljak – 3. natjecateljski dan

Na briefingu u Jakovića u 9h maleno društvo. Tek Ivana, Rodrigo, Šteta, Mario, Braco, Edo i ja. Polako kapa ostatak ekipe, Riječani, Jerko, Mađari, Ante, Box, Braco vozač (uvjek pripravan i spreman), pa Jože i Zec. Jasno nam je da nećemo moći nastaviti natjecanje i nudim opciju: zatvaramo za koji sat ili navečer. Jednoglasno se glasa za dnevnu varijantu i kako da ne poslušam vox populi. Manja konzultacija s Edom i Boxom oko logistike i pada odluka – u 13h proglašenje rezultata i zatvaranja, pa ručak u režiji Feniksa. Okupljanje u Garavom odžaku je krenulo več nakon briefinga, da bi većina pristigla oko podneva. Brzinski smo pripremili stage za dodjelu nagrada i panoe s našim brojnim sponzorima. Hvala Lari, Riji, Rodrigu, Dubravku, Anti i Šteti koji su pomogli da to bude u času. Box i Edo su dovukli meso te uz asistenciju domaćina Vesele i Jerka priredili nam zbilja jedostavan gurmanski užitak.

Rezultate smo rangirali u 5 kategorija, osim open i serial, te ženske i timske, dodali smo DHV/LTF 2 kategoriju, a bili bismo i onu 1-2 samo da je bilo više takvih krila. Kako i sami možete sračunati, od 22 natjecatelja bilo je 15 odličja tako da je skoro doteklo svakome po nešto.

Šalim se, serijska i open kategorija su se preklapale, pa su neki dobili po 2 odličja, ali mislim da je kolegama koji lete „dvojke“ bilo drago da se priznanje dodjeli i njima s hendikepom.

Kako je održana samo jedna utrka i to „krnja“ bila je mala bodovna razlika. Da su Vedran, Zec i Šteta znali da će im to biti konačan rezultat sigurno bi grizli za još koji metar i riskirali kakav grm na putu, jer je od 3. do 5. mjesta bilo svega 4 boda. Timske rezultate smo računali na osnovu 2 pilota, da PJK Zagreb i PG Feniks svojom brojnošću ne zasjene druge klubove koji nisu imali brojno članstvo. Uglavnom bila je dobra zeka uz obilje Pepsija i brusnice od Badela te vina od Feravina. Na kraju smo smazali zbilja ukusno pečeno mesote se preselili izvan Odžak bara na sunce koje je povirilo između oblaka. Padale su različite ideja, a jedna me veseli, natjeactelji su ponovno za liga kup natjecanje koje dugo nismo radili.

Na kraju smo pozvali preostale natjecatelje i goste da nam se pridruže na komemoraciji za našu članicu Mojcu Starc koja je stradala na Svilaji prije 2 godine. Spomen ploču smo postavili prošle godine na sletištu pod Gredom, 50-ak metara južnije od kućice. Ovom prilikom zahvaljujem Kleptonu na pomoći kod uređenja. Tu se skuplja više ljudi, dok je mjesto tragedije na Svilaji teško dostupno, mada i tamo postoji spomen ploča. Nakon mojih riječi sjećanja na Mojcu i Jerko se obratio skupu s riječima sjećanja na Stipu Mandaca koji je prije 10-ak godina stradao na Vrdovu. Najavio je postavljanje spomen ploče i za njega. Nažalost i ovo je dio našeg sporta, ali sjećanja na kolege trebamo održavati.

Još jednom se zahvaljujem u ime PG Feniks i svoje osobno na izuzetnoj posjeti s obzirom na zbilja lošu prognozu. Zahvaljujem domaćinu koji nam je ustupio teren za natjecanje te pružio različitu logističku potporu. Zahvaljujem se direktoru natjecanja Jožetu i Braci na tehničkoj podršci. Zbilja je sve fukcioniralo odlično. Hvala Šuli i momcima iz GSS-a, Kleptonu, vozačima Mariu i Braci te Bori i Luki pomagačima na startu.

Osobno se zahvaljum našoj tajnici Ireni koja je uložila znatan napor u poslovima prije natjecanja te Edi, Jerku i Boxu koji su mi bili na dispoziciji cijelo vrijeme. Zabavili smo se odlično bez obzira na uvjete. Valjda ćemo ponoviti.

Piše: Antoni Buljan